Vrhunac Božje pouke i poruke čovječanstvu dogodio se po Sinu Božjemu, Isusu Kristu, koga Evanđelje pokazuje kao putujućeg učitelja po selima i gradovima. On, utjelovljeni Sin Božji, sigurno je najbolje znao taj put. Govor mu je bio strog i težak i mnogima nerazumljiv, neshvatljiv i pretežak. Zato su mu prigovarali pitajući: „Sigurno ima malo onih koji se spašavaju? ” Isus odgovara još jednom teškom tvrdnjom: „Trudite se da uđete na uska vrata. ”

Nije to put za neke izabrane, prve ili druge, nego za sve koji prihvate taj put kroz uska vrata.

U čemu je čovjek griješio? Čovjek, stvor Božji, trebao je prihvatiti svoju stvarnost kao stvor ovisan o Bogu. No, on griješi u početku. Zaveden napašću, on želi skinuti tu ovisnost i postati „kao Bog”. Time su ljudi izgubili nadnaravne darove: djetinjstvo Božje, uliveno znanje, sreću i raj i snizili se na samu narav, ali je ostala u njima čežnja za Božjom blizinom koju nisu bili kadri više postići.

Bog pokreće novi plan – plan povratka u zajedništvo ljudi s Bogom i zajedništvo među ljudima. Božji je cilj da se uzoholjeni čovjek ponizi i dragovoljno prigne. To je Isus započeo vlastitim primjerom. Ponizio je sama sebe uzevši lik sluge i ljudima postao sličan u svemu, osim u grijehu. Postao je poslušan do smrti na križu. No, nije to kraj jer je u uskrsnuću do kraja proslavljen. Po uskrsnuću će čovjek zadobiti najuzvišenije dostojanstvo djeteta Božjega i Božju blizinu.

Krštenjem počinje naš put povratka Bogu, put poniženja s Kristom da bismo postigli i proslavu s njime po uskrsnuću.

Što učiniti? Poniziti se pred Bogom – stati na ljudsku realnost ovisnosti o Bogu. Molitva, a pogotovo sveta Euharistija, uvodi nas u Božju blizinu. Kršćanin živi od Božje blizine.

Neka se i naša želja za Božjom blizinom ostvari i u ovoj svetoj Euharistiji u kojoj danas sudjelujemo.