Nastavak – bonton u crkvi…   Piše: vlč. Vladimir Trkmić

Vjenčanje u crkvi vrijedi za crkveno i civilno područje. San mnogih mladenaca je bio i jest sklapanje katoličkog braka pred mjesnim župnikom. Puno se organizacijske brige posvećuje kako bi dan vjenčanja bio doista lijep i svečan. Vodi se velika briga o uređenju crkve, o cvijeću, aranžmanima, odijelima i haljinama. O tome tko će mladenku uvesti pred oltar, uz koju glazbenu pratnju, o ljepoti samog protokola. I to je dobro. Nažalost premalo se vodi briga o uzvanicima koji obično svojim žamorom prije vjenčanja i nakon vjenčanja u crkvi pokvare sav taj svečarski protokol. Mnogi uzvanici u crkvu dođu pripiti, glasno razgovaraju, smiju se, komentiraju, te se stječe dojam kao da su prvi puta u crkvi ili da se ne znaju ponašati u crkvi. A iza samog vjenčanja u crkvi ponekad postaje tako bučno da nitko nikoga više ne čuje, nitko nikoga ne stišava. Ponašanje gore od ponašanja na lokalnoj tržnici. Neki bi rekli da nije tako, no prava slika je na mnogim mjestima baš takva. Kao što je isto tako ružno na samom izlasku mladenaca iz crkve bacati rižu po mladencima, a riža je poganski znak plodnosti što nema nikakve veze sa katoličanstvom. Bacanjem riže ili nečeg drugog pokazuje se izvjesna nekultura nepoznavanja srži katoličkog obreda vjenčanja. I o tome bi trebalo govoriti i pisati. Puno toga ovisi o svijesti mladenaca i njihovih roditelja, ali i o „filmskom pomodarstvu“ vezanom za vjenčanja. Pomodarstvo, možda da, ali odbaciti sve ono što nema veze sa katoličanstvom. Izgubio se i na vjenčanjima dobar ukus, dobar ton, bonton oblačenja za crkvene prostore. Tko ga može vratiti? Crkva kao zajednica vjernika, te dobar i kvalitetan odgoj mladih za kulturu ponašanja u crkvi.