(Dj 2, 1-11; Ps 104, 1ab. 24ac. 29bc-31. 34; 1Kor 12, 3b-7. 12-13; Iv 20, 19-23)

Isus je svoje apostole osposobljavao, učio za onu zadaću koju im je namjenio. Svoje djelo je na zemlji dovršio i odlazi k Ocu. Ali je obećao svoju trajnu prisutnost, a svojoj zajednici je ostavio svoje riječi i djelo ili evanđelje, ostavio je i znakove svoje prisutnosti ili svete sakramente. Postavio je svojoj zajednici vidljive poglavare, Petra i apostole – papu i biskupe – dovršio osnivanje svoje Crkve. Ostavio je svojoj Crkvi i nevjericu i sumnje, ostavio je veliki strah zbog svoje grozne smrti. Po uskrsnuću je jedva nekako uspio otjerati od njih nevjericu i sumnju. Ukazivao im se kroz četrdeset dana. Poučavao ih i uvjeravao. Dao im je vlast opraštati grijehe, čitamo u današnjem evanđelju. Ali strah je i dalje ostao. Zatvorili su se u dvoranu „posljednje večere“ i molili zajedno s Marijom, Isusovom majkom, ali još uvijek u strahu od Židova. No, došao je pedeseti dan poslije njegova uskrsnuća. Apostoli su bili zajedno okupljeni na jednom mjestu, kako smo čitali u prvom čitanju. Iznenada su začuli šum i onda opazili nad svojim glavama plamene jezičke. Takav je znak dao Duh Sveti koji je na njih sišao. Dogodila se promjena u njihovim srcima. Odjednom su oni koji su u strahu zatvorili vrata, širom otvorili vrata, izašli pred skupljeno mnoštvo i otvoreno počeli govoriti bez straha. Govorili su tako da ih je svatko mogao razumjeti makar su bili iz različitih naroda i različitih jezika. Toga se dana rodila Crkva kao zajednica Isusovih vjernika. Od toga dana, Duh Sveti je postao nesavladiva snaga Isusove Crkve. Duh Sveti stvara svjedoke, rađa mučenike, i sve nas jača i hrabri da svjedočimo svoju vjeru u svojem životu. Zato vjernik ne smije šutjeti. Mi imamo snagu Duha Svetoga. Borimo se za dobro, za čovjeka i za Boga. Mi se nemamo čega ni bojati ni stidjeti. Molimo danas Duha Svetoga da nas i u današnje vrijeme oživi i ojača i učini svjedocima svojom nebeskom snagom.