U današnjoj liturgiji Crkva se spominje Isusove riječi da je Ivan najveći od svih rođenih od žene, kako stoji u Mateja: „Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja.“ Međutim, Isus odmah dodaje: “A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!“ (Mt 11, 11). Što se hoće reći? Ivanu je Herod dao odrubiti glavu i Ivanovi su se učenici raspršili, s time da su neki pristupili Isusu. Sa svoje strane, Petar je bio grešnik. Pavao pogotovo. I drugi su apostoli itekako imali svojih mana. Nitko se s njima stvarno ne može usporediti s Ivanom, a ipak su oni postali zaslužniji u stvaranju Kristove Crkve.

Mi ljudi gledamo na rezultate, na izvanjski uspjeh, na ime, na priznanja, na povijesni spomen. Pred Bogom Petar vrijedi kao Petar – kao vjernik kakav je već bio, Pavao kao Pavao, a običan vjernik onoliko koliko je Bogu vjeran. Nije po službi čovjek velik – ta Božji je to dar. Čovjek je velik onoliko koliko dopušta da Bog u njemu djeluje, koliko surađuje s Božjom milošću, bio on poznat ili nepoznat, bio on u ljudskim očima velik ili malen. Doista ne treba da se zanosimo takozvanim „velikim” ljudima, ma tko bili, ma gdje bili, ma koju ulogu u svijetu i u Crkvi imali. Bog ne gleda naizvan, Bog ne gleda na sposobnosti, na položaj čovjeka. Bog gleda u srce čovjekovo. I znamo i vjerujemo, ako je Ivan u očima svojih suvremenika – nakon svoje smrti – i izgledao gubitnikom, mi znamo da je bio i ostavo velik jer je bio Božji čovjek u potpunosti, jer je bio određen prstom pokazati Spasitelja, jer je skromno rekao da je on samo glas, a da je veći onaj koji dolazi nakon njega. Baš zato što je bio ponizan, skroman, posve Bogu otvoren, bio je i ostao najveći od rođenih od žene. Neka i nama Ivanova poniznost, pobožnost i poslušnost Bogu bude uzorom i ohrabrenjem.