U liturgiji postoje četiri različita izraza štovanja: naklon, jednostavno klecanje, svečano klecanje (na oba koljenja pred izloženim Sakramentom) i prostiranje na pod (na Veliki petak i u obredu ređenja).
Naklon = prigibanje gornjeg dijela tijela, najčešći je način izraza štovanja za vrijeme liturgije. Činimo ga pred križem ili oltarom kao znak pozdrava. Pokret naklona treba biti svečan i dostojanstven, a ne usiljen ili brzoplet.
Kod jednostavnog klecanja cijelo tijelo se spušta na desno koljeno tako da se dotakne pod. Ovaj način štovanja iskazujemo kada ulazimo ili izlazimo iz crkve i kad pristupamo svetohraništu. To je naš pozdrav Gospodinu.
Svečano klecanje (na oba koljena) činimo kad je izložen Presveti Oltarski Sakrament. I svečano klecanje ne smijemo činiti brzo, nego polako i svečano. Ovi čini izražavaju, s jedne strane, našu poniznost pred Bogom, ali, s druge strane, Bog me prihvaća onakvog kakav jesam, u mom dostojanstvu kao čovjeka. Bog me želi u svojoj blizini jer sam mu prijatelj. Kako je lijepo znati da si željen i prihvaćen od Boga! O tome treba češće razmišljati.
Tko kleči, priznaje svoju malenkost pred Bogom, ali ne stoga što bi Bog želio poniziti. Zapravo suprotno. Bog podiže i uzvisuje. Moja malenkost me upućuje na mjesto koje mi pripada među stvorenjima. Čovjek je djelo Božjeg stvaranja, a ja sam njegovo dijete.
U osjećaju malenosti pred Bogom leži velika utjeha. Pred Bogom ne moram biti, niti se takvim praviti. On od mene ne očekuje nešto što nadilazi mene i moje sposobnosti. Mogu se držati svojih prosječnih, običnih darova i sposobnosti. Klečati pred Bogom znači također kako smijem biti slab i, priznavajući svoju ranjivost, biti spreman primiti svaku utjehu. Bog nas ne ostavlja da pred njim vazda klečimo – on nas pridiže i uspravlja.
Klečanje, posebno kod Pretvorbe, neka bude pobožno i dostojanstveno. Isus je tu – Bog pod prilikama kruha i vina. Neka se iz držanja tijela, klečanja, da prepoznati svijest o Božjoj blizini.










