Često nam se pojam “svet” čini tako stranim, dalekim, nedostižnim, rezerviran samo za odabrane. Ali nije tako. Pozvani smo razmisliti što je to svetost?

Najjednostavnije rečeno, svetost je djelotvorna i postojano življena ljubav prema Bogu i bližnjemu, osobito onda kada je to u životu najteže činiti. To je ljubav koja stalno raste kroz neprestano i nesebično davanje.

Takvu ljubav, takvu svetost imamo pred sobom. Kardinal Stepinac živio je takvu ljubav i ne sanjajući da će jednog dana biti proglašen blaženim i svetim.

Jednostavnost života, živa vjera vidljiva u njegovim djelima učinila je Stepinca blizu svakom čovjeku, osobito onome u potrebi. Za njega nije bilo važno tko je tko: Hrvat, Židov, Srbin…. svi su za njega bili ljudi za koje se trebalo boriti. Pred Bogom su svi jednaki, to se danas često zaboravlja.

Bez molitve, bez prisutnosti Božjega duha, bez vjere nema nikakve svetosti. Svaki je čovjek pozvan da uloži trud svoga života da bude što sličniji Bogu. To znači svetost, da budemo slični Bogu koji je prisutan u ovome svijetu po nama. Svatko od nas je pozvan na svetost, a tako je jednostavan pun k njoj. Molitva, razgovor s Bogom, je najbolji put prema ostvarenju svetosti života. Svetost si ne smijemo zamišljati kao nešto izvanredno: objave, ekstaze, čudesa, posebni darovi. Svetost treba ostvarivati u svakodnevici, a najčešće neće to biti ništa upadljivo. Sveta je ona osoba koja svojim držanjem pokazuje što je zapravo istinski Kristov učenik, a koja onda svojim primjerom ohrabruje i druge da idu naprijed.

Koliko god je molitva nužan put do svetosti, ona ipak nije dostatna. Potrebna je i otvorenost za čovjeka, svakog čovjeka, bez obzira kakav je i tko je. Isus nije pravio razlike među ljudima. Osuđivao je samo one koji druge osuđuju. On je neizmjerno ljubio ljude: sa siromasima želi biti siromašan, s odbačenima prezren, s napastovanima napastovan, s umirućima raspet. On hoće nositi sve ljudske bijede skupa s ljudima, svjestan da ih jedino On može nadvladati.

Zanemarivši sebe, Isus se sav posvetio ljudima. Poučavao ih je, tješio, brinuo se za njih. Svetost je uvijek bliska čovjeku i nikada se ne drži postrani.

Molitva je bila pokretačka sila blaženog Stepinca. Koliko mi danas molimo? Koliko roditelji mole za svoju djecu i ona za njih. Gdje je ona nestala, kao da su je zamijenile svađe, ravnodušnost, psovka, otuđenost. Sve dok se molitva ne vrati u naše obitelji biti će sukoba, svađa, nevjernosti.

Uz molitvu, sveta euharistija bila je drugi stup svetosti bl. Stepinac. Tu je nalazio snagu i jakost za križeve svoga života. Živi Bog mu je bio životna snaga na putu svetosti. A koje mjesto ima sveta misa u mojem životu? Samo tradicijski element koji upotpunjuje blagdane ili mjesto susreta sa živim Bogom, mjesto snage za križeve moga života?

Svi smo pozvani na svetost, a svetosti nema bez djelotvorne ljubavi. Svetac ne smije biti izoliran. Svi smo dužni činiti duhovna i tjelesna djela milosrđa. “Po tom će vas prepoznati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni prema drugima. ”

Možemo se diviti bl. Alojziju ali, ako nećemo ništa na sebe preuzeti od onoga što je on živio i za što je umro, uzalud nam ova kapelica i ova misa. Nemojmo biti farizeji, neka naše crkve i kapelice budu mjesta obraćenja, molitve i sabranosti, a naše obitelji mjesta djelotvorne ljubavi.

Svetost nije nikome daleko, već svakome nadohvat ruke. Molitva, Sveta Pričest i život dobrote i ljubavi prema svakome je siguran put k njoj. To je sila koja će promijeniti naša srca i ovaj svijet učiniti boljim mjestom za život. Neka nas lik bl. Alojzija Stepinca uvijek na to podsjeća.