Svaki čovjek nosi u sebi jedan nepisani zakon, koji je Bog postavio u naša srca. To je unutarnji glas stalno govori čovjeku: “Ovo smiješ, ovo je dobro, a ono ne smiješ, ono je zlo”. To je glas savjesti, to je glas Božji u nama. Taj glas nitko ne može do kraja utišati. Taj će glas, i onda kad ga duboko zakopaju ispod ruševine ljudskog nemorala, vikati: “To ne smiješ, to smiješ”. Glas savjesti uvijek će se moći čuti. Zato je svaki čovjek svjestan svoje odgovornosti. Svjestan je kad radi u skladu sa svojom savješću a zna i onda kad je svjestan da radi protiv svoje savjesti. Taj glas savjesti sudi čovjeku. Ako je postupio u skladu sa svojom savješću njegova ga savjest hvali. Ako pak radi protiv svoje savjesti, glas savjesti ga kori. Čovjek je dakle osuđen da se sam odlučuje, tj. da se služi svojom slobodom. Ljudi su oduvijek osjećali moralni zakon u sebi koji je Bog usadio u ljudsku narav i on je tu u nama. Ali mi smo često u sukobu s njime. Što kaže Isus o slobodi i o moralnom zakonu, čitamo u današnjem Evanđelju. Isus Božjem zakonu daje svu težinu govoreći: “Nebo će i zemlja proći prije nego će ijedan potezić iz zakona nestati. Nisam došao ukinuti, nego usavršiti zakon Božji”. Kakav stav prema Božjem zakonu treba zauzeti? I to Isus objašnjava: “Ako te oko sablažnjava, tj. ako je oko krivac protivljenju Božjem Zakonu, iskopaj ga. Jer ti je bolje jednooku ući Kraljevstvo Nebesko, nego s oba dva oka otići u oganj vječni. Ako te ruka tvoja sablažnjava, odsijeci je. . . Kakav je naš stav prema Božjem zakonu? Je li je naš cilj konačna sreća u nebu ili nam je nešto drugo, zemaljski cilj našeg života? Sve što je Bog čovjeku dao: razum i slobodu, zakon Božji, savjest; sve mu je to Bog dao da ga dovede do konačnog spasenja. Uzmimo ono što nam Bog daje za naše dobro i čvrsto se toga držimo.