1. čitanje: Post 2, 18 – 24: I dvoje njih bit će jedno tijelo.
Psalam: Ps 128: BLAGOSLOVIO NAS BOG SVE DANE ŽIVOTA NAŠEGA
2. čitanje: Heb 2, 9 -11 : Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga
Evanđelje: Mk 10, 2 – 16 : Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja

Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja

(Katekizam Katoličke Crkve)

Ženidbenim savezom, muškarac i žena vezuju se u prisno zajedništvo života i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je ženidbu i vlastitim je zakonima opskrbio.

“Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k rađanju i odgajanju potomstva”.

Bog kao začetnik ženidbe

Sveto pismo započinje stvaranjem muškarca i žene na sliku i priliku Božju a završava prikazom “svadbe Jaganjčeve” (Otk 19,7.9). S kraja na kraj Pismo govori o ženidbi i o njezinu “otajstvu”, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o različitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama sto proizađoše iz grijeha i o njezinoj obnovi “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve.

“Intimna zajednica bračnog života i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se ženidbenim ugovorom (…) Sam je Bog začetnik ženidbe”. Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. Ženidba nije ustanova isključivo ljudska, unatoč brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, društvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak različnosti ne smijemo zaboraviti ono što je u braku opće i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvišenosti bračnog sjedinjenja, jer je “spas kako osobe tako i ljudskog i kršćanskog društva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bračnoj i obiteljskoj zajednici”.

Bog koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urođeno zvanje svakog ljudskog bića. Čovjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je Ljubav. Budući da je Bog stvorio muško i žensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemašnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. To je nešto dobro, vrlo dobro u očima Stvoriteljevim. I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja: “I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite” (Post 1,28).

Sveto pismo potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo: “Nije dobro da čovjek bude sam.” Žena, “meso od mesa njegova”, njemu sučelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao “pomoć”, predstavljajući tako Boga od kojega nam dolazi pomoć. “Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). Da to znači neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bića, sam Gospodin pokazuje podsjećajući kakav je bio “u početku” Stvoriteljev naum: “Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo” (Mt 19,6).

Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja

Svadbeni savez između Boga i njegova naroda Izraela pripremao je novi i vječni Savez, u kome se je Sin Božji, utjelovivši se i žrtvujući svoj život, na neki način sjedinio s cijelim po njemu spašenim čovječanstvom, pripremivši tako “svadbu Jaganjčevu” (Otk 19,7.9).

Na početku svoga javnog djelovanja Isus je – na zahtjev svoje majke – učinio svoje prvo čudo za vrijeme jedne svadbe. Crkva pridaje veliku važnost Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je ženidba nešto dobro i navještaj da će odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazočnosti.

U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naučavao izvorni smisao sjedinjenja muškarca i žene, kako je to Stvoritelj htio u početku: dopuštenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita žena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoće srca; ženidbeni vez muškarca i žene je nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio. “Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19,6).

To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost ženidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak Isus nije supružnicima nametnuo nesnosno i preteško breme, teže od Mojsijeva zakona. Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijedeći Krista u samoodricanju, noseći svoj križ, ženidbeni drugovi mogu “shvatiti” izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svega kršćanskoga života.

To je ono što apostol Pavao želi priopćiti kad kaže: “Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti” (Ef 5,25-26), odmah dodajući: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu” (Ef 5,31-32).

Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod, već je svadbeno otajstvo. Može se reći da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza, brak među krštenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.