1. čitanje: Izr 8,22-31: Prije nastanka zemlje, Mudrost već bijaše rođena
Ps 8: GOSPODINE, BOŽE NAŠ, DIVNO JE IME TVOJE PO SVOJ ZEMLJI
2. čitanje: Rim 5, 1- 5: K Bogu po Kristu u Duhu Svetom.
Ev.: Iv 16, 12-15: Sve što ima Otac, moje je

Na kraju uskrsnog vremena, liturgija nas poziva da zastanemo u molitvi pred otajstvom Trojstva. Teško je govoriti o Bogu jer ga nikada nismo sreli! Osoba se može spoznati samo susretom s njom i za nas na ovoj zemlji nikada neće biti moguće upoznati Boga licem u lice. Naše stanje na zemlji nalikuje stanju djeteta u majčinoj utrobi: dijete osjeća svoju majku, ali je ne poznaje jer još nije došlo na svijet. Tako se događa i nama: sve dok živimo na ovom svijetu, nikada nećemo vidjeti Boga; Vidjet ćemo ga licem u lice tek kada uđemo u vječni život.

Apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici piše: “… da ćemo, kad se očituje, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti onakvog kakav jest” ( 1 Iv 3, 2). Sveti Augustin piše: “Vidjet ćemo dakle Boga u onoj mjeri u kojoj smo mu slični, na isti način na koji ga i sada vidimo tim manje što smo više različiti od njega. Sličnost s njim prebiva u nutarnjem čovjeku, koji se obnavlja na sliku i priliku svoga Stvoritelja po spoznaji Boga. I što smo mu sličniji, to više napredujemo u poznavanju i ljubavi prema njemu, jer čak i ako se naš vanjski čovjek (to jest tijelo) raspada, unutarnji čovjek (duša) obnavlja se iz dana u dan (usp. 2 Kor 4, 16). Bez obzira na naš napredak u ovom životu, on je uvijek daleko od savršenstva sličnosti koja je potrebna da vidimo Boga licem u lice ( 1 Kor 3, 12), kako kaže apostol. Ako bismo željeli razumjeti lice tijela u tim riječima, slijedilo bi da bi i Bog imao lice kao i mi. U stvarnosti, znamo da Bog nema tijelo jer je on najčišći duh.” Stoga, čak i kada odemo u nebeski Jeruzalem, vidjet ćemo ga, ali on će uvijek ostati otajstvo!

U tom smislu želim se prisjetiti priče o susretu između Augustina i djeteta: “Jednoga je dana sveti Augustin hodao plažom razmišljajući o velikom otajstvu Trojstva. Vidi dijete koje je, iskopavši rupu u pijesku, u nju ulilo vodu koju je izvukao školjkom iz mora. “Što to radiš, dijete moje?” Želim staviti more u ovu rupu…- To je nemoguće… staviti tako veliko more u tako malu rupu…- A onda… Kako se možete zatvoriti u svoju malu glavu… Bog tako beskonačan?… I anđeo je nestao.”

Nije moguće da naša kratka i ograničena inteligencija prodre i prouči misterij. Zato sveti biskup snažno potvrđuje da je taj Bog koji je “koji jest”, u biti “Trojstvo”. Bog je u apsolutnom smislu i Otac, Sin i Duh Sveti, oni su nerazdvojni u biću i djeluju nerazdvojno, jer nema razlike, oni su savršeno jednaki. Međutim, ove tri osobe razlikuju se ne s gledišta suštine, već s gledišta odnosa: tako Otac ima Sina, ali nije Sin, Sin zauzvrat ima Oca, ali nije Otac, obje imaju Duha Svetoga, ali nisu Duh Sveti i obrnuto. To znači da je svaka od tri osobe različita od ostalih, ali ne i ontološki različita. Umjesto da istražujemo, neka u nama raste radost prihvaćanja Isusove riječi koja nam objavljuje Trojedinog Boga, koji nam neprestano govori o trojstvenom životu koji je ljubav: Otac šalje svoga Sina Isusa u svijet iz ljubavi prema svojim stvorenjima, Sin se prinosi kao žrtva pomirenja iz ljubavi prema grešnom čovjeku, Duh Sveti, Duh ljubavi, širi u ljudskom srcu nježnost Očeve djece.

U prvom čitanju autor piše da je stvorenje povjereno čovjeku, ali je izašlo iz Božjih ruku i srca. Sveti autor zamišlja mudrost – tajanstvenu stvarnost – kao mladu djevojku koja u svakom trenutku prati Božje stvaralačko djelo. Novi zavjet će u ovoj personifikaciji Mudrosti – koja je već nastala prije nego što je Zemlja nastala – vidjeti simbol i anticipaciju Sina Božjega, koji se utjelovljuje i dolazi na svijet. Pa, stvorenje očituje slavu Božju i čovjeka, promatrajući je, otkriva se malim, ali velikim u očima Gospodina, koji ga je učinio, kako kaže psalam, gospodarinom i čuvarom svoga čudesnog djela. Međutim, nakon što je čovjek počinio grijeh, Bog nam je poslao svoga Sina i dao nam svoga Duha Svetoga da nas spasi. Stoga se pred Bogom ne možemo hvaliti svojim djelima, već njegovim darovima koji nas spašavaju.

I na kraju, u evanđelju, koje je kratak ulomak dugog govora koji je Isus održao svojim apostolima na Veliki četvrtak, u dvorani Posljednje večere, evanđelist piše da Gospodin, koji im je već toliko puta govorio o Ocu, pokušavajući otkriti njegovo lice – ali to je bio pretežak govor za apostole – ni sada to ne skriva od njih: “Imam ti još mnogo toga za reći, ali za sada nisi u stanju podnijeti teret.” To znači da apostoli nisu u stanju nositi težinu Isusova križa, što će se jasno vidjeti tijekom muke. Iz tog razloga, zadaća Duha bit će pomoći učenicima da razumiju i u potpunosti prihvate Isusovo učenje i djelo. Tek nakon Pedesetnice, s dolaskom Duha, apostoli će shvatiti značenje ovih riječi.

Živimo u Ocu i Sinu i Duhu Svetom. Ne razmišljamo uvijek o tome, ali naš je život uronjen u otajstvo Trojstva. Na krštenju je svećenik, izlijevajući vodu na naše glave, rekao: “Krstim te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”; kada su nam grijesi oprošteni, svećenik kaže: “Odrješujem te od grijeha u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Čak i kada su supružnici zajedno vjenčani, izgovaraju se tri božanske osobe. Čak i na samrtnoj postelji, svećenik, izgovarajući riječi liturgije, kaže: “Odlazi kršćanska duša s ovoga svijeta: u ime Oca koji te stvorio, Sina koji te otkupio, Duha Svetoga koji te posvetio.” Štoviše, svaki put kada činimo znak križa i izgovaramo slavu Ocu, spominjemo Oca, Sina i Duha Svetoga.

Dakle, Bog je uvijek prisutan u nama, ali većinu vremena, poput dvojice učenika iz Emausa, ne prepoznajemo ga jer smo rastreseni. Molimo Gospodina da nam otvori oči i pomogne nam ugledati Božje lice koje se odražava u nama samima i u našoj braći i sestrama.