Čovjek je stvoren na sliku Božju, a Bog je troosoban, Bog je zajedništvo. Tako je i čovjek biće koje se prepoznaje i doživljava u odnosu na druga stvorenja, a osobito na svoje bližnje i samo na taj način otkriva se u punini. Upućeni smo jedni na druge i potrebni smo jedni drugima. Čovjek na stanovit način doživljava svoju puninu time što otkriva da je potreban i koristan ljudima oko sebe te da isto tako treba ljubav i pažnju drugih ljudi. Potpun je čovjek tek kad ljubi i kad je ljubljen. Iz te iskonske potrebe ljudskog bića nije nikakvo čudo da čovjek traži potvrdu za svoj život upravo u toj dimenziji ljubavi. Ljubav je izvorna i najdublja potvrda ljudskog bića. Nikada neće dosaditi ljudima čuti ili reći riječi: „Volim te! “ Mladić i djevojka imaju potrebu u svom rastu prema zajedništvu neprestano si ponavljati ono što već odavno znaju ili slute: da se vole. Nije dovoljno što su si to već dan prije rekli. Bračni drugovi mogu doživljavati rast i zrelost svog zajedništva samo ako ne zaborave osvježavati svoju međusobnu privrženost riječima i znakovima ljubavi.

Prijatelji se poznaju jednako tako po riječima ljubavi, po znakovima pažnje. Već i djeca na svoj spontani način znaju izmamiti nježnost i ljubav svojih roditelja. A kad na osobit način očekuju neki dar, onda običavaju na svoj simpatičan način raširiti ruke i pokazati time koliko vole mamu i tatu. Makar se ljubav ne da mjeriti, ipak ljudi vole pokazivati dosege svoje ljubavi. Kao da bismo htjeli znati koliko smo nekome važni, što netko za nas osjeća, koliko za nekoga imamo srca. Tražimo usporedbe za veličinu ljubavi. Tu se nižu nebrojene slike i usporedbe ljubavi. Imamo ih zaista mnogo u pjesmama i slikama ljudi kroz sve generacije ljudskoga roda. Umjetnička umijeća ljudi najviše se rasplamsavaju oko te jedinstvene stvarnosti koja grije srce i nosi radost života. Upravo zato i osjećamo kako o ljubavi nikad nećemo sve reći, kako nam ljubavi nikad nije dosta. Želimo zapravo neizrecivu, neizmjernu ljubav. U nama je sakrivena iskonska žeđ za potpunom ljubavlju, za apsolutnom prihvaćenošću od nekoga koji nikada neće zatajiti u ljubavi. Trebamo čvrsti oslonac za tako duboku čežnju ljudskog srca. Čovjek je zapravo samo relativno biće i zato ne može garantirati da će po svojim silama ljubiti dovoljno, vjerno i trajno. Upravo u toj čežnji čovjek zapravo teži za Bogom. To je težnja za onim koji jedini savršeno ljubi, koji je jedini apsolutno vjeran. Naša čežnja za ljubavlju ustvari je čežnja za Bogom. Sveti će Augustin to izreći iz svog iskustva da je nemirno ljudsko srce sve dok se ne smiri u Bogu. Bog nam je po samom stvaranju, a potom kroz povijest spasenja otkrivao svoju ljubav. Neprestano poručuje po prorocima ili kroz divna djela spasenja da mu je stalo do čovjeka. Svoj je narod nosio na rukama, a ime svakoga urezano je u dlan njegove ruke. Bog nastako duboko nosi u srcu da ni slika majčinske ljubavi prema djetetu ne može biti dovoljna da je opiše. Tako će slikovito otkrivati proroci Božju ljubav. Ipak, više nego ikada Bog je pokazao punu mjeru svoje ljubavi u Sinu svome Isusu Kristu. U njegovu javnom djelovanju, u svakoj riječi i gesti ljudi će osjetiti da je Bog pohodio narod svoj i uživat će u daru ljubavi. Isus će nam to na osobit način otkriti u jednom razgovoru s Nikodemom gdje kaže: „Bog je tako ljubio svijet da je Sina svoga dao! “ U Isusu nam se razotkrilo Božje čovjekoljublje. Kroz svaku riječ i svaku gestu, kroz cijeli život, smrt i predanje te u snazi uskrsnuća neprestano se očituje neuništiva ljubav Božja kojom se zauzima za čovjeka. Po Isusu, Bog nam govori: „Darujem ti onu ljubav koju imam odvijeka u svom srcu za svoga jedinorođenog Sina. Toliko te volim!“