Svi umiremo i svatko je u umiranju sam. No, nije svaka smrt jednaka. Neka su umiranja strašna, neka su neutješna i beznadna, a neka su blagoslovna. Oni koji žive zauzeto, kreposno i sveto iza sebe ostavljaju mir. Oni koji žive s Bogom, iza sebe ostavljaju blagoslov nade i smislenost zemaljskog putovanja. Prošavši kroz vrata smrti čovjek za sobom ostavlja nesavršenosti, mane i zla i ulazi u Božji pročišćujući svijet novog bivovanja. Oni koji su živjeli trudeći se oko dobra, oko rasta pšenice uza sav kukolj i ometanje korova – za sobom ostavljaju plodove dobrote i slutnju novoga stvaranja. A to je najveća baština.

Kada je rekao svoj konačni »Svršeno je« i kada je nakon smrtne borbe Ocu predao duh, Isus je zacrtao nov način umiranja i u samu je smrt upisao svoj smisao. Sam je ušao u tajnu pšeničnog zrna, od kog nastaje kruh života – euharistija, ali je poput zrna i on legao u prah da bi niknuo novi plod nepojmljivoga novog stvaranja. Otad u umiranju klija i nova sjemenka Vazma, te mijene nad mijenama: iz života se, kroz vrata smrti, ulazi u život bez trajanja. Umiranje – to su vrata vječnosti. Umiranje – to su vrata trajanja. No, prije toga zemlja je u svoja njedra morala primiti Njega kojega Otac »postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove«. Iza njegova umiranja moguć je samo raj.