„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti…”
Ako pročitamo ili čujemo da nekoga boli: zub, uho, glava, trbuh, srce, duša…, da bismo mogli suosjećati s tom osobom i razumjeti ju – moramo i sami imati to iskustvo i taj doživljaj. Inače, tuđe riječi i osjećaje doživjet ćemo kao prazan izričaj, bez dubokoga značenja onoga što te riječi izražavaju. Tako je i s izričajima ljubavi koje do nas dopiru. Ako nemamo iskustvo da smo od Boga ljubljeni, da smo doživjeli ljubav roditelja…, teško ćemo u sebi prepoznati ljubav koju bismo željeli drugima dati.
Božji odabir i ljubav prema izraelskom narodu, slika je njegove ljubavi prema svakom narodu i čovjeku pojedincu. Prisjećajući se onoga što je Bog učinio i čini za nas, pozvani smo takvom ljubavlju i mi ljubiti jedni druge. To je mjerilo ljubavi, pravde i istine koju nam donosi kršćanstvo. Imamo li u sebi ljubavi jedni prema drugima – imamo Boga u sebi! Tko ne ljubi, taj Boga ne poznaje, jer Bog = Ljubav.
Svjedoci smo vremena u kojemu se od „mudrih i umnih”, nameće ljudima sustav „društvenih vrijednosti” koje su često puta u suštoj suprotnosti s vrijednostima Evanđelja i Božjom zamisli o čovjeku. Od takvih prizemno-primamljivih „vrijednosti”, čovjek se s vremenom počinje osjećati degradiranim, poniženim, izigranim, malodušnim, razočaranim, depresivnim, izgubljenim… – unatoč prostoru, vremenu i okruženju koje i u većini može biti takvog duhovnog raspoloženja. Zato nas Isus poziva i privlači svojim srcem – da dođemo k njemu i učimo se od njega, jer on je ponizna i krotka srca – kako bismo pronašli spokoj dušama svojim. „Mudri i umni” u svojoj ludoj samodopadnosti, bahatosti i oholosti – sami sebe isključuju iz Božje ljubavi, koja se daje i otkriva malenima.

„Milosrdan je i milostiv Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama. ”
Ps 103