Isus je došao na svijet kao Spasitelj. Spasenje nije ponudio na tanjuru kao neko gotovo jelo pa rekao: „Evo uzmite! ” On je došao da nam pokaže put po kojem se svaki čovjek može spasiti. Sveti evanđelista Luka kaže da je Isus jednom molio ali ne pred mnoštvom ili u mnoštvu koje ga je često okruživalo. Ovaj put je bio sam sa svojim učenicima. Iskoristio je tu priliku da pred učenicima otkrije svoj put i da ih pozove da ga slijede na tom putu koji vodi u spasenje.

Njegov je put sasvim drugačiji od onog tako poželjnog od ljudi na vlasti, poznatih i priznatih. On se njima ne suobličuje, ne „puše u isti rog s njima”, ne odobrava njihove postupke, zato ga odbacuju, ponizuju i ubijaju, ali treći dan on je uskrsnuo. To je, dakle, Isusov put.

Nije ugodno niti slušati, a kamo li živjeti takav put. Apostoli zajedno s Petrom sigurno nisu u taj čas bili oduševljeni takvim Isusovim govorom. Tada ih je do kraja šokirao govoreći im: „Ako tko hoće za mnom mora učiniti još teže i radikalnije stvari: odreći se sebe, uzeti svaki dan svoj križ na sebe, ići za Isusom istim putom koji je on za sebe prorekao. A da ne bi tko drugačije mislio Isus nadodaje: „Ako pak netko misli na drugi način spasiti svoj život, izgubit će ga. Ako netko žrtvuje svoj život i izgubi ga poradi mene, taj će ga sačuvati. ”

Takav je Isusov govori onda i danas gotovo neprihvatljiv za ljudske uši. Što sada učiniti? Svojim učenicima Isus jasno govori, a kaže to i nama, da drugog, boljeg puta do spasenja nema.

Kršćanski život je veliki radikalizam. Nema i ovako i onako, i ovo i ono, nego postoji samo ovo ili ništa – ili život sačuvati ili izgubiti. Isus je jasno označio tko život gubi, a tko život dobiva.

Odlučiti se za Isusov put, za to je potrebna velika, jaka i snažna odluka. Križni Isusov put postao je zakon za kršćane, Isusove sljedbenike.

Kako vidite, spasenje ne dolazi na tanjuru, nego nakon radikalne odluke, nakon muke, patnje i smrti i nakon uskrsnuća pa „tko voli neka izvoli”.